TRIBINE INSTITUTA DRUŠTVENIH NAUKA 
  • Dešavanja

Aleksandar Bošković: Antropologija i psihoanaliza

11/5/2015

0 Comments

 
Picture
Apstrakt izlaganja: Odnos između antropologije i psihoanalize predstavlja primer dve naučne discipline koje su nastale otprilike u isto vreme (krajem XIX veka), i čiji su akteri često sarađivali u prošlosti. Freud je koristio etnografske podatke u svojim ključnim radovima, kao što je bio Totem und Tabu. I neki od njegovih kasnijih radova, poput studije o „čoveku Mojsiju“, takođe se pozivaju na etnografske, istorijske i arheološke izvore. Psihoanalitičar Geza Róheim je postao prvi redovni profesor antropologije na Univerzitetu u Budimpešti, još 1919. Posle Drugog svetskog rata, Róheim je kombinovao svoja istraživanja snova australijskih Aboridžina sa antropologijom, a mnogo godina kasnije, jedan psihoanalitičar (Stoller) i jedan antropolog  (Herdt) su sarađivali i pokazali kako se ova dva područja mogu kombinovati u proučavanju aspekata homoseksualnosti u jednoj zajednici na Papui Novoj Gvineji. Radovi psihoanalitičarki i psihoanalitičara poput Anne Freud, Melanie Klein i D. W. Winnicotta, su nailazili na dobar odjek kod antropologa. Međutim, saradnja ove dve discipline je imala i svoje uspone i padove. Kada se radi o antropologiji, Kroeber je kritikovao određene aspekte Freudovog rada odmah nakon Prvog svetskog rata, dok je Gellner 1985. objavio svoju monografiju The Psychoanalytic Movement, žestoku kritiku onoga što je video kao Freudovsku „crkvu“. S druge strane, W. H. R. Rivers je bio jedan od ranih zastupnika saradnje, stav koji je bio karakterističan i za predstavnice škole „kulture i ličnosti“ u SAD (DuBois, Benedict, Mead), kao i za antropologe poput Kluckhohna. Kako su godine prolazile, drugi antropolozi koji su imali iskustvo i iz psihoanalize ili psihologije (kao Kardiner), su proizvodili uticajne i značajne studije, što je sve kulminiralo u Devereuxovom „etnopsihološkom“ pristupu. Pomalo paradoksalno, ovaj pristup je postao jedna od najznačajnijih karakteristika nemačke antropologije tokom 1960-ih i 1970-ih, zahvaljujući Paulu Parinu, koji je ustanovio seminar iz etnopsihoanalize na Univerzitetu u Cirihu. Cilj ovog izlaganja je da ukaže na ove i neke druge veze i razmeđa, kao i na pravce moguće produktivne interakcije između antropologije i psihoanalize u budućnosti.



Aleksandar Bošković (r. 1962) je redovni profesor antropologije na Odeljenju za etnologiju i antropologiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu, kao i naučni savetnik i Upravnik Centra za politikološka istraživanja i javno mnenje Instituta društvenih nauka u Beogradu. U 2015. je Prometeo istraživač i profesor antropologije na Universidad Laica Eloy Álfaro de Manabí u Ekvadoru, a od 2016, gostujući profesor na Univerzitetu Aberdeen (Škotska, V. Britanija). Takođe je (od 2012.) član Uređivačkog odbora Kraljevskog antropološkog instituta (Royal Anthropological Institute), a od 2013. potpredsednik Komisije za teoretsku antropologiju (COTA) Međunarodne unije antropoloških i etnoloških nauka (IUAES). Magistrirao je antropologiju na Tulane University (New Orleans, SAD) 1993, a doktorirao socijalnu antropologiju na University of St. Andrews (Škotska), 1996. Postdoktorske studije je završio na University of Witwatersrand (Johannsburg, Južna Afrika), 2003.

0 Comments

Sergej Lebedev: Metodološki problemi sociologije religije: Rusija i Srbija

21/4/2015

0 Comments

 

U okviru projekta Religija u fokusu: ključna religijska pitanja u savremenom srpskom društvu, FOREL IDN je pod pokroviteljstvom Fondacije Konrad Adenauer i Wilfried Martens Centre for European Studies, organizovao predavanje za studente interdisciplinarnog master programa Religija u društvu, kulturi i evropskim integracijama, pri Univerzitetu u Beogradu. Predavanje je održao dr Sergej Lebedev iz Belgoroda (Rusija), dok je dr Mirko Blagojević bio zadužen za prevod za ruskog.

Picture
0 Comments

Irena Ristić: “Oslobođenje i ujedinjenje”? Ideologija u Srbiji između Berlinskog kongresa i Prvog svetskog rata

20/4/2015

0 Comments

 
Apstrakt izlaganja

Izlaganje polazi od na kraju 19. veka u Srbiji (naizgled) dominantnog shvatanja Nikole Pašića da “u srpskom narodu ima toliko dobrih i zdravih ustanova i običaja da bi ih trebalo samo čuvati i dopunjavati onim divnim ustanovama koje se nalaze u ruskim i ostalim slovenskim plemenima, a sa Zapada uzimati samo tehnička znanja i nauku i korisitit se njima u slavensko-srpskom duhu.” Pri tome se postavlja pitanje do koje mere se s jedne strane afirmativni stav prema Rusiji i slovenstvu, a sa druge distanca prema tzv. Zapadu, provlače kroz izvorne političke dokumente i partijske programe tog vremena, i da li iza donošenja glavnih političkih i ekonomskih odluka u Srbiji u tom periodu stoje (promenljivi) spoljni i unutrašnji činioci, ili je ono, naprotiv, bilo rezultat jasno definisane i sistematske ideologije.
Picture
0 Comments
<<Previous

    Dešavanja

    Ovde možete naći detalje o tribinama koje organizuju Forum za religijska pitanja i Centar za politikološka istraživanja i javno mnjenje Instituta društvenih nauka

    RSS Feed

    Arhiva

    May 2015
    April 2015
    March 2015
    February 2015
    January 2015
    December 2014
    December 2013
    October 2013
    September 2013
    June 2013
    May 2013
    April 2013
    February 2013
    October 2012
    September 2012
    June 2011

    Kategorije

    All
    CENTAR ZA POLITIKOLOŠKA ISTRAŽIVANJA I JAVNO MNJENJE
    FORUM ZA RELIGIJSKA PITANJA

Powered by Create your own unique website with customizable templates.